Pjesma njoj

Pogledala ga je, kratko i pronicljivo.

Koracao je starom kaldrmom, lagano vukao nogu za nogom, sav nekako cudno rasklopljen.  Osjecao je na ramenima i ledjima njen pogled, koji ga je bolio. Cuo je i  glas koji ga doziva i sve snaznije steze nevidljive konce oko njegovog grla.

Nacas je pomislio, koliko ce  mu jako nedostajati ova zelena trava u kojoj ona sad stoji, i miluje ga posljednji puta ocima. Zatim na zvijezdu koju joj nije dohvatio, a obecao je da ce to uciniti. Dok je teret na ramenima postajao sve tezi i tezi.

Zatresao je glavom, kao da pokusava da se odbrani od mirisa jasmina, koji mu je ulazio u nosnice. Samo to ne, – pomislio je. Boljelo ga je svo ono cvijece koje je pogazio, zureci u neka druga obzorja. Boljela ga je svaka ruzina latica koju nije prosuo po njenim jastucima.  Boljeli su ga ovi glasovi u njemu, ponekad glasni kao krikovi preplasenih ptica, nekada tihi kao cvrkut. Bio je kriv. I znao je da je ucinio ruznu stvar.

Sad mu je ttrebalo samo da se odbrani. Od vlastite savjesti. Continue reading Pjesma njoj

Pozuri.



Svratih, kako sam ti i obecala. Suti, ja znam vec dugo, da ti je korak otezao, i da ti zaustavlja dah, taj cudni strah od novih pocinjanja.

Ne pita se nas, zasto je ostao prazan  stan pun mirisa od jasmina. Znam, reci ces, ucinili smo gresku, istu. Zajedno.

Znam, reci cu , po ko zna koji puta ponovo, raduj se. Sto ce ti prazan zivot?  Takav zivot je gori od robije, a ti bi se opet cvrsto za to nista drzao…

Pozuri samo, prosaputao je. Cini samnom sve sta ti naumpadne.  Pozuri , dok nisam malaksao i  sasvim obolio.

Ne plasi se, voljeni, doviknuh mu jos, ociju punih suza,  za tebe se dizu i sijaju svako jutro, sedam sjajnih sunaca.

Just another Voice of all generations site