Pjesma njoj

3

Pogledala ga je, kratko i pronicljivo.

Koracao je starom kaldrmom, lagano vukao nogu za nogom, sav nekako cudno rasklopljen.  Osjecao je na ramenima i ledjima njen pogled, koji ga je bolio. Cuo je i  glas koji ga doziva i sve snaznije steze nevidljive konce oko njegovog grla.

Nacas je pomislio, koliko ce  mu jako nedostajati ova zelena trava u kojoj ona sad stoji, i miluje ga posljednji puta ocima. Zatim na zvijezdu koju joj nije dohvatio, a obecao je da ce to uciniti. Dok je teret na ramenima postajao sve tezi i tezi.

Zatresao je glavom, kao da pokusava da se odbrani od mirisa jasmina, koji mu je ulazio u nosnice. Samo to ne, – pomislio je. Boljelo ga je svo ono cvijece koje je pogazio, zureci u neka druga obzorja. Boljela ga je svaka ruzina latica koju nije prosuo po njenim jastucima.  Boljeli su ga ovi glasovi u njemu, ponekad glasni kao krikovi preplasenih ptica, nekada tihi kao cvrkut. Bio je kriv. I znao je da je ucinio ruznu stvar.

Sad mu je ttrebalo samo da se odbrani. Od vlastite savjesti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *